MUZEJ BETINSKE DRVENE BRODOGRADNJE
Otvoren je 2015. godine kao izraz težnje lokalne zajednice za očuvanjem baštine drvene brodogradnje našeg područja. U muzejskom fundusu nalaze se predmeti s područja brodogradnje, kovačije, poljoprivrede, ribarenja i svakodnevnog života. Postav je interpretiran putem multimedijalnih sadržaja, tako da na moderan način možete doživjeti tradiciju staru više stoljeća.
Od 2018. godine ponosni je nositelj nagrade Silletto za najbolji europski muzej u kategoriji rada s lokalnom zajednicom, te nagrade Europa Nostra u kategoriji edukacija, učenje i podizanje svijesti.
2019. godine područje djelovanja muzeja prošireno je i van zidova, na betinsku luku – muzej na otvorenom gdje možete na licu mjesta vidjeti ogledne primjerke betinske brodogradnje.
MUZEJ NA OTVORENOM
Ploveća izložba tradicijskih drvenih brodova na vezu u betinskoj lučici. Obuhvaća dio mjesne lučice gdje su privezani drveni brodovi interpretirani putem informativnih tabli i interaktivnog totema. Na vezu se nalazi ukupno 46 brodova. U najistaknutijem sjeverozapadnom i sjeveroistočnom dijelu lučice nalaze se gajete dok se na jugoistočnoj strani nalaze kaići i lađe. Leuti se nalaze u južnom dijelu lučice. Brodovi imaju svoju poziciju ovisno o reprezentativnosti, izvornosti gradnje, održavanju, ojedrenju i poštivanju tradicijskih materijala te elemenata u opremanju.
UMIJEĆE GRADNJE BETINSKE GAJETE
Umijeće gradnje betinske gajete nematerijalno je kulturno dobro Republike Hrvatske i tradicijska posebnost ovog kraja. Povijesni kontinuitet ovog umijeća može se pratiti od sredine 18. stoljeća, kad se iz Korčule doselila prva brodograditeljska obitelj, obitelj Filipi i u Betini utemeljila prvo poznato brodogradilište. Ubrzo potom doselila se i obitelj Uroda. Drvena brodogradnja u Betini nastavila se do današnjih dana kad Betina slovi za gotovo posljednji centar male drvene brodogardnje na našoj strani Jadrana. Od prvog brodogradilišta do danas, proizašli su majstori koji su osnovali brojna brodogradilišta u Betini i drugim krajevima sjeverne Dalmacije. Tradicija gradnje betinske gajete prenosila se generacijski, unutar obitelji, a umijeće
izgradnje betinske gajete ostalo je relativno nepromijenjeno. Najposebniji “proizvod” betinske brodogradnje je betinska gajeta, izvorno težački brod dizajniran posebno da udovolji ondašnjim težačko – transportnim navikama stanovnika otoka Murtera.
U Betini je danas dvadesetak majstora koji se aktivno bave brodogradnjom. Rade novogradnje u drvu i obavljaju popravke. Aktivno je više manjih, obiteljskih brodogradilišta u kojima se izrađuju i obnavljaju brodovi male i srednje veličine.
BETINSKA GAJETA CICIBELA
Cicibela je jedinstven primjer originalne stare betinske gajete te jedina gajeta na popisu kulturnih dobara RH. Izgrađena je u škveru Šime Filipija Tošulova u Betini 1931. godine za naručitelja Tomu Gregova iz Preka na Ugljanu. U svom radnom vijeku prevozila je težake, tegleću marvu i urod, a za vrijeme 2. svjetskog rata prevozila je narod u izbjeglištvo za El Shatt u tajnim noćnim plovidbama do Kornata gdje je čekao veći brod. Na stalnom oprezu, Cicibelu su svaki put potopili puneći je kamenom do naredne noći kad bi je opet osposobili za plovidbu. Služila je i kao zadružni brod za prijevoz putnika 60-tih godina 20. stoljeća. Njome se išlo i na kupanje i jedrilo iz užitka. Cicibela je završila u zadarskoj Foši gdje je završila skoro potopljena. U jako lošem stanju 2006. godine kupio ju je Marino Mijat iz Tribunja i vratio u Betinu. Rekonstrukciju i obnovu je izvršio Čedomir Burtina Ćiro. Od stare građe ostala je jedna petina. Svako rebro, jedno po jedno skidano je, napravljeno novo i vraćeno u brod. Tim načinom rada majstor Burtina je uspio zadržati izvornost starih linija.
UMIJEĆE PLOVIDBE LATINSKIM I OGLAVNIM JEDROM DUŽ JADRANSKE OBALE
Plovidba latinskim i oglavnim jedrima duž hrvatske obale je vještina upravljanja brodom uz pomoć vjetra. Osim znanja o opremi broda, navigaciji, vjetrovima i moru, jedrenje zahtijeva i druge vještine i znanja. To uključuje poznavanje materijala za izradu jedra, izradu jarbola i opreme, te krojenje jedara. Također, potrebno je poznavati maritimni leksikon i društvene prakse koje osiguravaju sigurnost na moru. Latinsko jedro je trokutnog oblika i vješa se na jarbol pod određenim kutom.
Latinsko i oglavno jedro su se koristili kao glavno pogonsko sredstvo na manjim tradicijskim brodicama na Jadranu sve do sredine 20. stoljeća, kada su motori preuzeli tu ulogu. Umijeće jedrenja latinskim i oglavnim jedrom je važan dio kulturnog i društvenog identiteta priobalnih zajednica. Ovo umijeće se tradicionalno prenosi iskustveno unutar zajednice, obično s iskusnijih članova na mlađe, često unutar obitelji ili u okviru udruga i klubova.
BETINSKA GAJETA MARIJA
Jedina gajeta u muzeju na otvorenom koja je u vlasništvu muzeja. Gajeta Marija napravljena je, prema kazivanjima, 1922. godine u škveru obitelji Filipi Tošulovih u Betini. Marija se prvi put obnavljala 1934. godine u Sukošanu, isto kod obitelji Filipi, koja se par godina prije tamo preselila iz Betine i osnovala škver. Tad je i registrirana. U današnjoj knjižici stoji godina gradnje 1934., a prijašnji papiri su se zagubili.
Marija je duga 6,90 m, široka 2,70 m, 0,88 m visine, a ima 2,2 tone nosivosti. U okviru projekta „Razvoj društveno – kulturne infrastrukture i muzeja na otvorenom Muzeja betinske drvene brodogradnje“ sredstvima Europske unije i Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo putem natječaja LAGUR / FLAG GALEB iz Tribunja, Muzej betinske drvene brodogradnje je u Škveru Ćiro u Betini uspio obnoviti tada već stogodišnju gajetu Marija.
KULTURNO – POVIJESNA CJELINA BETINE
Prvi spomen o naselju datira u XV. stoljeće, a najstariji dio proteže se od vrha brežuljka gdje se nalazi barokna crkva sv. Frane od koje se zrakasto spušta mreža starih kamenih uličica sa slikovitim voltima i svodovima. Neke su još uvijek popločane žalom, morskim kamenim oblutcima, što je stari običaj popločavanja ulica u Betini. Zbog slikovitosti i očuvanosti povijesne jezgre mjesto je pod zaštitom kao spomenik kulture. Naselje je oduvijek bilo orijentirano prema moru, a potrebe stanovnika s vremenom su oblikovale izgled obalnog dijela.
CRKVA SV. FRANE
Crkva sv. Frane Asiškog trobrodna je građevina većih dimenzija, izgrađena od pravilno i lijepo klesanog kamena.
Crkva sv. Frane gradila se u više faza između 1600. godine – kad je sklopljen ugovor između šibenskog plemića Frane Divnića, u to vrijeme vlasnika velikog dijela posjeda na otoku Murteru, i graditelja Antuna Marušića i 1884. godine kad je crkva zadnji put proširena, a iz tog perioda je i današnji oblik zapadne fasade. Mada proširivana u više navrata, crkva je stilski ujednačena. Najvrjedniji dijelovi crkve su kapela glavnog oltara i krasan visoki barokni zvonik s lukovicom.
Građen od pravilno klesanog kamena, vrlo lijepo slaganog, zvonik crkve sv. Frane krasan je primjer barokne arhitekture
i s crkvom sv. Frane na brežuljku Jartić skladno se uklapa u vizuru stare betinske jezgre. Gradnja zvonika uz crkvu sv. Frane počela je u prvoj polovici 18. stoljeća, a ugovor o gradnji zvonika sa stanovnicima Betine potpisao je graditelj Ivan Skok 1736. godine. Zvonik crkve sv. Frane vizuri mjesta daje upečatljivost.
Unutrašnjost crkve krasi i 6 oltara izgrađenih u periodu između 18. i 20. stoljeća te bogat liturgijski inventar. Građevina i kompletan inventar crkve Svetog Frane nalaze se pod zaštitom Ministarstva kulture RH.
KUD ZORA BETINA
Kulturno – umjetničko društvo Zora najstarija je folklorna skupina šibenskog kraja osnovana u veljači 1957. godine. Prvi put su se javnosti predstavili na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 1967. godine izvodeći tradicijsko betinsko kolo. Smotru folklora organiziraju od 1995. godine i ona se održava svake godine u lipnju.
KUD okuplja oko 60ak članova svih uzrasta u cilju promicanja pučke i kulturne baštine betinskog kraja. Ponosni su „čuvari“ starog Betinskog kola, Balambrina ili Kola na križ, najstarijih plesova otoka Murtera te Kola od kanate. Kolo od kanate, ples koji se u Betini održava prilikom kanate od 2019. godine ima oznaku Hrvatskog otočnog proizvoda. Kanata je običaj koji je preživio do današnjih dana, a radi se o proslavi prilikom porinuća novog broda. U zadnjem tjednu lipnja organiziraju Tjedan folklora i narodnih običaja kada možete doživjeti autentičnost i upoznati se s običajima lokalnog stanovništva.