U nedjelju, 02. srpnja smo u Preku na otoku Ugljanu otvorili izložbu “Maritimna baština Preka”. Izložba je nastala u suradnji s Turističkom zajednicom Preko, Općinom Preko i Pučkim otvorenim učilištem Dom na žalu.
Izložba daje uvid u povijesne, geografske i društvene okolnosti koje su učinile Preko polazišnom točkom brojnih generacija težaka koji se svakodnevno odlazili na svoje prekomorske posjede. Priješki posjed je bio obiman, a proporcionalna tome je bila i flota u priješkoj vali. Gajete, leuti i kaići bili su nezamjenjivo prijevozno sredstvo. Svakodnevno su Priječani brodovima odlazili u svoja polja. Za ribarenje su ih koristili tek usput, a ulov su koristili za vlastitu prehranu.
Mjesto Preko, zbog svog izuzetno povoljnog geografskog položaja, a time i bliskih veza sa Zadrom, kroz povijest je imalo veliko značenje za sjevernodalmatinski obalni prostor. Samo ime naselja – Preko (Oltre) upućuje na najbližu luku otoka Ugljana u odnosu na Zadar, svjedoči o povezanosti njegova razvoja s blizinom Zadra i zadarskog kraja, a u konačnici i formiranja Preka kao glavnog otočnog prometnog i administrativnog središta. Općina Preko površinom je najveća upravna jedinica na otoku Ugljanu i obuhvaća pet naselja.
Obalnom vizurom mjesta je, osobito ranije, dominirala nešto finija, urbanija arhitektura i lijepe kuće izgrađene kao ladanjski posjedi zadarskih obitelji u periodu do konca 19. stoljeća.
Povijesni razvoj Preka obilježen je težaštinom, kao i u najvećem broju otočnih zajednica u prošlosti. Stanovnici Preka bavili su se primarno zemljoradnjom i stočarstvom, a ribarstvom uglavnom za vlastite potrebe. Gospodarski uzlet Preka započeo je otkupom crkvenih posjeda u 19. stoljeću kad se priješki prekomorski posjed protezao sve od Privlake do Sukošana na susjednom kopnu te na otocima Ravi, Sestrunju, Rivnju, mjestu Vlašići na otoku Pagu i mjestu Neviđane na Pašmanu.
Priječani nisu bili brodograditelji, ali im je brod kao otočanima bio potreban u svakodnevnom životu. Povijesni podatci o ugljanskoj floti govore o ulozi broda u životu otočana tog doba – brodovi su se koristili većinom za prijevoz do svojih posjeda, ali i za ribarstvo (Kali). Brodovi su se naručivali u brodogradilištima sjeverne i srednje Dalmacije, najvećim dijelom u Betini. Najčešći tipovi brodova na Ugljanu bile su gajete. a bilo je i bracera, leuta i kaića. Gajeta kojom su se služili Priječani bila je široka i stabilna, tradicionalno pokretana na četiri vesla i latinsko idro. Uz latinsko, neki su plovili i na oglavno jedro – trevu. Brodovi su se koristili za prijevoz do Zadra, okolnih naselja i otoka gdje su za veleposjednike obrađivali zemlju i radili. Da bi stigli na vrijeme do svojih posjeda Priječani su se dizali jako rano, još noću, kako bi na vrijeme otpočeli s radom na zemlji. Otočni brodari su koncem 19. stoljeća svojim brodovima počeli obavljati i malu obalnu plovidbu.
Izložba donosi priču i o Cicibeli, nekadašnjoj Danici, najpoznatijoj priješkoj gajeti koja je danas dijelom muzeja na otvorenom Muzeja betinske drvene brodogradnje.
Osobito važan dio priješke povijesti usko vezane uz brod onaj je o priješkim lavandierama. Lavandiere su bile priješke pralje koje su od starog doba pa do početa 20. stoljeća i otvaranja prve praonice na paru u Zadru, gradskoj gospodi prale robu na ruke. Po robu su početkom tjedna odlazile u Zadar, vozile je brodovima nazad u Preko gdje su je prale i glačale, a onda opet krajem tjedna prevozile nazad u grad. Velik je broj prijeških žena radilo ovaj posao koji je osobito bitan dio kulturnog identiteta Preka. Nažalost, ova tradicijska aktivnost prijeških žena obilježena je tragedijom kad je krajem 19. stoljeća u nesreći na olujnom moru život izgubilo šesnaest lavandiera. U čast priješkim ženama i lavandierama, mjesni kipar Anselmo Dorkin je 2020. godine u središtu mjesta na Vrulji podigao spomenik Naša mati.