U našem je muzeju od 26. siječnja postavljena izložba Zima u Betini. Izložbu potpisuje poznati betinski umjetnik, Slavimir Mićo Kapov. Ova je izložba na neki način odmak u odnosu na njegove prepoznatljive radove – barem u pogledu izražajnih boja koje možemo smatrati i njegovim zaštitnom znakom. Istaknuti motiv svih njegovih djela su Betina, scene i prizori iz života, vrlo su vrijedan izvor inspiracije i svojevrstan način “zamrzavanja” vremena. Slavimira Miću Kapova možemo gledati i kao nadahnutog betinskog dokumentarista koji nam svojim radovima donosi sliku Betine kakva je nekad bila.
Ovom izložbom autor je slikom zabilježio svoja sjećanja na momente iz daleke zime 1956. godine, upamćene kao jedne od hladnijih na ovom prostoru. Izložbu čini 12 slika koje bilježe 12 različitih prizora iz tog doba – zaleđene masline, snijegom prekriveno polje, brodove u portu prekrivene snijegom, djecu koja se sanjkaju na poleđenim ulicama…
O slikama i zimi ’56.
Deset slika sa izložbe su moja sićanja na zimu 1956. godine u Betini, na zimu ka se više ni nikada povratila na našemu škoju. Sve je tih petnajestak dana bilo bilo, krovi kuća, muli, rive i more. Ne virujen da postoju slike u boji iz toga vrimena jerbo malo je onda bilo takovih aparatov za slikivanje. Hladne zime su stari naši računali prima broju stabal maslin ke su se smrzle i posahle, ma ti put i bori su se zaledili na Prvoj gori. Od sniga pustoga na njiman savijale su se i pucale grane, ka da su od cakla. Sirotinja ka ni na vrime spremila drva za zimu po noj studeni hodila je pilati polomjene grane maslin i borov. Puno njih je izgorilo špahere jerbo su ložili tu borovinu, drvo puno smole, ko je grijalo dobro ma bi izgorila lata od špahera. Judi su hodili na uzmet jer je bilo puno krepane ribe među kruziman na Križu. Mada je puhala bura i škropila reštija, i moja baba Luce je nako čorova hodila na uzmet kupiti tu ribu. Poje je bilo svo bilo, grane smokav pune sniga, a sunce no zimsko bacalo je teple zrake ke su se ka i sve drugo smrzle. Šta se no reče – bija san gol i bos ma san sve jedno gleda pobigniti vanka, na More. Na strmini od Bailove kuće sve do Doma bilo je sniga za sanjkati se. Saonice su nan bile sklepane od dasak, nike su bile i sa rigeton optočene da boje klizu, neki su se spuštali u latenomu škipu. Tamo na Bailovici, od vrha do vrat Balinovih dvori, bila je ka duža i brža staza di su se sanjkali stariji. Malo bi ja bija vanka, nako liđero obučen probila bi me studen, a i suknene bičve bi se brzo smočile pa san mora pojti doma ih sušiti u špaheru. Čin bi se to malo osušilo, biža bi vanka dokle je mati vikala zamenon da se smista vratin doma.
Moja je mati uvik govorila da je zima mati bogatih, nih ki su imali velike i teple kuće, ki su imali dobro za isti i piti, a usto i robe teple za obuči, postole za kišu i snig, a da je lito mati siromašnih judi kih je sunce grijalo. Zime te godine ’56. uvik se sićan ka ništo lipo, ka da je to bila nika bajka, okle su mi ostale sve te drage slike, mada san se smrzava. Od tih smrznutih nog šta san grija u špaheru dobija bi bugance, šta me jako svrbilo. Gore bi prošli mali tići šta bi ih naša na njivi i nosija doma da se ugriju. A lipo mi je otac govorija da će tako krepati s ton naglon prominon hladno-teplo. Ima je pravo, krepali bi brzo, a onda san plaka za njiman, dan danas ih se sitin pa me uvati tuga. Bilo je lipo sve to gledati, tu bilinu i ti sraz biloga i škuroga svuda okolo. Brod blakani, crni, a na kuverti i pasarelamin krcato sniga.
Ne virujen da je tih studenih dan puno svita hodilo na jutarnje mise. Moja baba Luce se uvik tužila da u crikvi Sv. Hrane na Vrhu kada puše bura je jacera, neka joj Bog oprosti, ma na tamo da neće. Teško je bilo za hoditi jerbo di je prošla noga, di bi se utaba snig, bi se zaledilo, pa je staromu svitu bilo opasno za slomiti nogu.
Gujak je bija zaleđen i to debelin ledon da si moga slobodno hodit po njemu. Nisan prova hoditi, boja san se da mi ne pukne pod nogamin pa da ne svršin ispod leda, mada je Gujak bija plitak. U toj bilini i tišini čuja bi se svaki šum. Na Moru da si moga čuti šta tamo na Prpuzu Roman govori ženi Danici oli kada bi se pokiškali sa Matijicon. Mada je sunce, no zimsko bilo blido na zidiman kuć popodne, obojilo bi ih u zlatni oker boju, teplu za oko. Kažen van, malo je starih judi provirivalo iz konob oli dvora, stali su doma u tin ledenin kuhinjicamin na zidiman sa japnjišćen šta je još više padalo od studeni i stiskali se kraj špahera.
Brodi iz mula, osin te Strikove gajetice, nisu izlazili vanka, trebalo je probijati ledenu koru na moru bliže kraja. Opet su se iz škrinj i štiva vadili kabani, da bi se stalo pod Starin mlinon u zavitrini, judi ki nisu bili naučeni siditi doma, ništa ne raditi i slušati ženu di grinta, stali su tamo, pušili španjulete na škrtomu suncu, ma su svi cupkali na mistu da ugriju promrzla stopala u vlaškićiman, postoli ki su se nosili tih godin. Totek je moglo pomoči jedino to ako si ima debele vunene bičve i dobru gumu ispod za đon, od kakove engleske gume od kamiona.
Vo na slici je Striko, ni Zemljakov sin stariji. Malo je bija čudan ti čovik, ma pametan je on bija. Tek poslin puno godin, a čudija san se ni put šta on izlazi sa svojon gajeticon vanka po zaleđenoj vali, na provi sa ostiman, danas san skužija da je on tako hodija na uzmet, kupija ribu sa ostiman, kupija ribu bez da je smočija noge.
SLAVIMIR MIĆO KAPOV
O autoru
Slavimir Kapov Mićo rođen je 24.03.1946. godine u Šibeniku. Djetinjstvo je proveo u Betini, a s obitelji je preselio u Šibenik 1957. godine. Srednju Pomorsku školu završio je u Malom Lošinju i Bakru, a Višu pomorsku u Rijeci. Veći dio svog radnog vijeka proveo je kao upravitelj stroja navigajući po svijetu. Sa svojom Lucom danas živi u Rijeci.
Danas, u mirovini, intenzivno se bavi slikanjem i izradom skulptura. Svoju prvu nagradu dobio je 2014. godine za sliku „Voloski mandrač“, a prvu samostalnu izložbu održao je u hotelu „Mozart“ u Opatiji 2015. godine.
Više je puta izlagao slike u sklopu „Dana folklora“ koji se održavaju u Betini svake godine u lipnju. Umjetnički radovi autora mogu se pronaći u galeriji „Margarita“ u Splitu, agenciji „Levant“ u Betini, Muzeju betinske drvene brodogradnje, suvenirnici „Opatijske dame“ u Opatiji i galeriji „Sina“ u Rijeci.
Vo van pišen po betinski, nako kako su govorili moj dida Dragi i moja baba Luce. Sve ve godine moga lutanja, svin moriman svita, pratu me slike iz ditinstva provedenoga u Betini. Dani u igri i skitnji Balanovin škveron, Belinon rivon, Braninin škveron i dalekin Beinovin škveron, ostali su u momu sićanju puni sunca, svitlih plavih tonova boje neba i mora. Nikad škurih oblakov oli kiše u njiman. Krcati mirisa izgoriloga blaka, hriške piture, mirisa opajenoga drva od skrivjenih madirov. Slike zauvik pohranjene, vrata magazinov, ispucanih na suncu i vitru, sa svin nin šaraman, svih mogućih koluri, šta su ostavjali pineli kod čišćenja, gotovo umitničke slike starih kalahatov. Gajete i leuti, lađe i guci pratu me sve ve godine tamo od prvih dana kada san ih gleda u muliman, rivaman i gujciman.
SLAVIMIR MIĆO KAPOV
Slavimir Mićo Kapov svestrani je umjetnik. Slika akvarele, ulja na platna, a radi i u akrilu. Izrađuje skulpture brodova od drva, lima, žice i gline. Izrađuje i skulpture životinjskih i ljudskih likova u raznim tehnikama. Piše pjesme i pripovijetke. Uz pejzaže i brodove, motivi su mu najčešće iz svakodnevice prošlih dana. Njegov opus je od velike vrijednosti za mjesto Betinu i ovaj kraj. Umjetnički bilježi prošlost i sadašnjost, a iz njegovih umjetničkih i proznih djela iščitavaju se vrijedne etnografije. Izmjenjuju se prizori dječje igre, molitve, odlaska u polje, domaćih životinja, sušenja smokava, ručnog pranja odjeće, predenja vune, porinuća broda, kalafatanja, izvlačenja broda na kraj, plovidbe… Sve te scene su svojstvene jednom prošlom vremenu, a promišljajući o njima da se naslutiti autobiografski detalj u svakoj od njih. Autor slike je svaku pojedinu scenu vidio, doživio i pohranio u sebi.
Tema radova koji čine okosnicu izložbe „Zima u Betini“ ponešto je drugačija od njegovih klasičnih tema. Prikazuje jednu davnu zima koja je ostala usječena u pamćenje onih generacija koje su je doživjele. Govori se o oštroj zimi kad su se masline smrzle i usahle i kad se zaledio brod na škveru do te mjere da ga je led prignuo moru. Slike s ove izložbe prenose nas u trenutke sačuvane u autorovom sjećanju, a boje i svaki potez kista eksplicitno dočaravaju taj ambijent. Gledajući ove slike vrlo se lako možemo zamisliti u trenutku kojeg nam autor želi prenijeti.
Ova je izložba zapravo kontrast slikama Miće Kapova koje smo dosad običavali gledati i koje ga karakteriziraju. Njegove slike najčešće su intenzivne i vedre, bude nostalgiju za toplim danima, uživanjima u moru i plovidbi. Često na zanimljiv način ističe motive rubaca s motivima cvijeća – hacola i na taj način svaku sliku čini još autentičnijom i svojstvenijom ovom kraju.
Ovom prilikom želim zahvaliti Mići Kapovu na dugogodišnjoj suradnji s našim muzejom. Njegovi radovi su nam vječna inspiracija u radu. Zahvaljujem se u naše ime i u ime udruga i institucija s područja Općine Tisno na nesebičnom sponzorstvu kulturnih manifestacija i potpori u radu.
KATE ŠIKIĆ ČUBRIĆ, kustosica izložbe