• Radno vrijeme

    U lipnju:
    Ponedjeljak – subota: od 9 do 21 sat
    Nedjeljom, blagdanima i državnim praznicima ne radimo.

    Rujan:
    Ponedjeljak – subota: od 9 do 20 sati
    Nedjeljom, blagdanima i državnim praznicima ne radimo.

    U listopadu:
    Ponedjeljak – subota: od 9 do 19 sati
    Nedjeljom, blagdanima i državnim praznicima ne radimo.

    Od 1. studenog do 30. travnja:
    Ponedjeljak – petak: od 9 do 15 sati
    Subota: od 9 do 12 sati
    Nedjeljom, blagdanima i državnim praznicima ne radimo.

    U svibnju:
    Ponedjeljak – subota: od 9 do 12 i od 17 do 20 sati
    Nedjeljom, blagdanima i državnim praznicima ne radimo.

    Od 1. srpnja do 31. kolovoza
    Ponedjeljak – nedjelja: od 09 do 21 sata

    Muzej po dogovoru ili prema najavi otvara izložbeni prostor i izvan gore navedenog radnog vremena.

    Grupne posjete potrebno je prethodno najaviti najmanje 5 dana ranije.

    Sve posebne aranžmane (radionice, izlete u gajetama, poludnevni / cjelodnevni program) potrebno je prethodno dogovoriti na broj mobitela +385 98 646 648 ili mailom na muzej@mbdb.hr

    Cijene ulaznica

    Odrasli: 5 € / 37,67 kn
    Djeca do 7 godina: besplatno
    Učenici, studenti, umirovljenici: 3,50 € / 2,65 kn
    Popust od 20% na grupe (min. 20 osoba)

    Ulaznice su besplatne za turističke vodiče i pratitelje organiziranih grupa, članove ICOM-a i muzejskih društava

    Audio vodič
    Engleski, njemački i talijanski
    Cijena jednokratnog korištenja vodiča – besplatno

    Stručno vodstvo

    Cijena (po grupi do 50 osoba): 15 € /113,02 kn (uz najavu)

    Stručno vodstvo izvan Muzeja

    Cijena (po grupi do 50 osoba) za razgled mjesta u pratnji stručnog osoblja Muzeja 15 € / 113,02 kn

    Predškolska djeca: besplatno

    Stručno vodstvo na stranim jeziku EN, TAL

    Cijena (po grupi do 50 osoba) za razgled mjesta u pratnji stručnog osoblja Muzeja 20 € / 150,69 kn

Home / Nekategorizirano / Iz prošlosti Betine

Iz prošlosti Betine

Naselje Betina utemeljeno je krajem 15. stoljeća. Prve kuće nalazile su se na području današnjeg užeg centra mjesta, uz mjesnu lučicu. Naselje je oduvijek bilo orijentirano prema moru, a potrebe stanovnika oblikovale su izgled obale. Mjesnu lučicu ubrzo su po utemeljenju naselja zaštitili slaganjem kamena usuho u rivu koja je ujedno služila i kao lukobran. Prostor današnjeg mjesnog trga i lučice oduvijek je bio centar Betine. Mještani nisu imali službeni naziv trga, već su jednostavno govorili da „idu na more“. 

Veći zahvati u prostoru počeli su se izvoditi od sredine 20. stoljeća, a mještani su samoinicijativno pokretali radne akcije. Po završetku Drugog svjetskog rata ugrubo naslagani kamen starog mula učvršćen je betonskom konstrukcijom u koju su ugrađene željezne vitice koje su služile za privez brodova. Pedesetih i šezdesetih godina održavale su se mnoge radne akcije. Srušene su tri manje kuće koje su se nalazile na središnjem trgu i na njihovu mjestu izgradio se veći zadružni dom. Produžio se stari mul, a područje glavnog mjesnog navlačilišta za brodove nasuto je i pretvoreno u trg. U nasipavanju su sudjelovali svi mještani, a poznato je da je svaka obitelj u Betini koja je imala brod morala dovesti deset brodova punih kamena.

Stanovnici otoka su od početaka stvaranja naselja u 14. i 15. stoljeću bili težaci, zemljoradnici i stočari. Već u drugoj polovici 16. stoljeća zbog prirodnog prirasta ovaj je relativno mali otok postao prenapučen. Zbog prekomjerne eksploatacije poljoprivrednog zemljišta na matičnom otoku stanovnici su započeli obrađivati posjede na okolnim otocima, otočićima i kopnu, stoga su tijekom stoljeća postali vlasnici zemlje na širem području. Murtersko-betinski posjedi danas obuhvaćaju Kornatsko otočje, otoke tkonskog akvatorija, dio Modrava do Biograda, dio Makirine, Ivinja, Oštrice, Dubrave i Dazline, a sežu mjestimično duboko u kopno poviše Vranskog jezera do Stankovaca.

Usporedno s otkupom zemlje jačala je potreba za brodovima – gotovo je svaka obitelj bila ovisna o brodu. Osim za odlazak na posjede, brod se upotrebljavao za odlazak u gradove Šibenik i Zadar gdje su se obavljali administrativni poslovi, ali i prodavao urod ili kupovale potrepštine. Betinski težaci bili su poznati po svojim povrtlarskim proizvodima koje su prodavali na okolnim otocima i kopnu. Murterini i Betinjani, za razliku od uvriježenog poimanja otočana, nisu bili ni ribari ni pomorci, već poljoprivrednici i stočari, a samo su usput, na putu do svojih posjeda, ribarili. Brodom su prevozili obitelj, stoku, poljoprivredni alat, sadnice loze i masline, hranu i razne potrepštine, urod, travu, građevinski materijal te sve ono što im je bilo potrebno za život.
Stanovnici Betine i Murtera bili su u prvom redu vezani za zemlju. Na matičnom otoku, uz masline i vinovu lozu, uzgajali su različite povrtlarske kulture koje su prodavali na širem području jadranske obale. Na svojim prekomorskim posjedima uzgajali su masline, vinovu lozu, smokve i bavili se ovčarstvom.
Za odlazak na prekomorske posjede bilo je potrebno imati brod. Oni manje sretni koji ga nisu imali bili su ovisni o dobroj volji drugih. Do bližih posjeda odlazilo se na jedan dan, a do onih na Kornatima na duže vrijeme. U brodovima su se prevozili članovi obitelji, magarci, koze, ovce, alati, urod i razne potrepštine.
Za Betinjane je karakteristično i školjkarenje, štoviše, ponekad su se više hranili školjkama negoli ribom. Kanal između otoka Murtera i kopna nekoć je bio bogat školjkama koje su se lovile alatima poput brganje, korotajnika i losnara iz broda ili golim rukama uz obalu za vrijeme oseke. Najpoznatija vrsta školjke koja se lovila u obližnjem moru bila je kunjka (dlakava dagnja), zatim korotani (rebrasta kunjka), prsurice, losture (periska) i druge.
U Betini je u prošlosti i kovački zanat bio vrlo razvijen. Osim što su surađivali s brodograditeljima, kovači su izrađivali i velik broj predmeta korištenih u kućanstvu, poljoprivredi i ribarstvu. Tržište betinskih kovača bilo je široko, od Zadra do Trogira. Plaćalo im se u novcu, radu, vinu, ulju i na razne druge načine. U Betini je početkom 20. stoljeća djelovalo pet kovačnica. Tri kovačnice bile su u vlasništvu obitelji Filipi, a dvije u vlasništvu obitelji Žurić. Pojavom strojeva na Brodogradilištu Betina, od sredine 20. stoljeća broj kovača počeo je opadati, a majstori drugih struka preuzeli su izradu predmeta izrađivanih kovanjem metala. Također, dostupnost tvornički izrađenih predmeta uzela je velik danak kovačkom zanatu.

Ova stranica koristi cookies (kolačiće) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Daljnjim korištenjem stranice suglasni ste s korištenjem kolačića Više detalja

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close