Naselje Betina utemeljeno je krajem 15. stoljeća. Prve kuće nalazile su se na području današnjeg užeg centra mjesta, uz mjesnu lučicu. Naselje je oduvijek bilo orijentirano prema moru, a potrebe stanovnika oblikovale su izgled obale. Mjesnu lučicu ubrzo su po utemeljenju naselja zaštitili slaganjem kamena usuho u rivu koja je ujedno služila i kao lukobran. Prostor današnjeg mjesnog trga i lučice oduvijek je bio centar Betine. Mještani nisu imali službeni naziv trga, već su jednostavno govorili da „idu na more“. 
Veći zahvati u prostoru počeli su se izvoditi od sredine 20. stoljeća, a mještani su samoinicijativno pokretali radne akcije. Po završetku Drugog svjetskog rata ugrubo naslagani kamen starog mula učvršćen je betonskom konstrukcijom u koju su ugrađene željezne vitice koje su služile za privez brodova. Pedesetih i šezdesetih godina održavale su se mnoge radne akcije. Srušene su tri manje kuće koje su se nalazile na središnjem trgu i na njihovu mjestu izgradio se veći zadružni dom. Produžio se stari mul, a područje glavnog mjesnog navlačilišta za brodove nasuto je i pretvoreno u trg. U nasipavanju su sudjelovali svi mještani, a poznato je da je svaka obitelj u Betini koja je imala brod morala dovesti deset brodova punih kamena.
Stanovnici otoka su od početaka stvaranja naselja u 14. i 15. stoljeću bili težaci, zemljoradnici i stočari. Već u drugoj polovici 16. stoljeća zbog prirodnog prirasta ovaj je relativno mali otok postao prenapučen. Zbog prekomjerne eksploatacije poljoprivrednog zemljišta na matičnom otoku stanovnici su započeli obrađivati posjede na okolnim otocima, otočićima i kopnu, stoga su tijekom stoljeća postali vlasnici zemlje na širem području. Murtersko-betinski posjedi danas obuhvaćaju Kornatsko otočje, otoke tkonskog akvatorija, dio Modrava do Biograda, dio Makirine, Ivinja, Oštrice, Dubrave i Dazline, a sežu mjestimično duboko u kopno poviše Vranskog jezera do Stankovaca.
