Kad je brodograditeljska obitelj Filipi sredinom 18. stoljeća iz Korčule došla u Betinu utemeljiti nama prvo poznato brodogradilište, morali su zateći i brodove i brodograditelje koji su ih gradili. Zbog nedostatka pisanih dokumenata, ne može se utvrditi gdje su Murterini i Betinjani gradili ili naručivali brodove do dolaska prvih betinskih brodograditelja. Postoji mogućnost da su se ti brodovi gradili na susjednim otocima ili na kopnu. U svakom slučaju, može se pretpostaviti da betinska brodogradnja ne započinje sredinom 18. stoljeća, i da je prije danas poznate betinske gajete morao postojati jedan univerzalni brod kojim su se služili mještani ova dva naselja. No, nažalost, nema odgovora na pitanje kakav je taj brod bio. Može se pretpostaviti da je vjerojatno naličio betinskoj gajeti te da su brodograditeljske obitelji Filipi i Uroda već poznati korčulanski model i onaj zatečen na terenu, uporno dorađivali i prilagođavali potrebama lokalnog stanovništva i posebitostima murterskog arhipelaga.
Brodograditelji obitelji Filipi i Uroda razvijali su svoj zanat u Betini od sredine 18. stoljeća. Prvi škverovi nalazili su se na istočnoj obali mjesta, blizu današnjeg centra.
Paralelno s rastom površine posjeda stanovnika otoka Murtera rasla je i potreba za izradom novih brodova. Prvi betinski brodograditelji razvili su solidan kadar majstora za izgradnju svih vrsta brodova srednje i male veličine. Betinske radionice imale su velik broj brodograditelja, u odnosu na broj stanovnika naselja. Ubrzo se djelatnost proširila i na kovački zanat. Drvenim brodovima opskrbljivali su čitavo područje od Zadra do Šibenika. Škverovi su se sredinom 19. stoljeća proširili i na sjeverozapadni dio naselja, u Zdrače.
U Betini je 1926. godine djelovalo jedno veliko brodogradilište i devet manjih. Zapisano je da je na tim brodogradilištima od 31. listopada 1926. do 31. listopada 1927. izgrađeno sedam jedrenjaka i pet čamaca, a da je popravljeno 60 jedrenjaka i 12 čamaca. Betinska brodogradilišta su tada imala ukupnu površinu 11.200 m2, a svi ostali škverovi sjeverne Dalmacije zajedno 10.330 m2. Na škverovima sjeverne Dalmacije u istom periodu zaposleno je 169 radnika različitih struka, od čega ih je 60 radilo u Betini.
1930. godine u Betini je bilo registrirano 10 brodogradilišta.
Krajem dvadesetih godina 20. stoljeća došlo je do krize u brodograditeljstvu. Velik broj brodograditelja našao se na malom prostoru. Radi vlastite egzistencije krenuli su u potragu za mušterijama po obližnjim područjima. Poznata su nova brodogradilišta koja su utemeljili Filipi u Sukošanu, Kukljici, Kalima i Šibeniku, a Urode u Biogradu.
U Betini je 1948. godine postojalo 7 brodogradilišta na kojima je bio zaposlen 21 radnik.
Valja napomenuti da je bilo brodograditelja koji nisu imali ni radionice, ni stalni posao i radili su za dnevnice.
Iste godine, 1948., došlo je do nacionalizacije privatnih brodogradilišta. Radionice, oprema, alati i proizvodi zatečeni u radionicama postali su državna imovina pod upravom Šibenskog kotara. Formiralo se jedno veliko brodogradilište gdje je bio zaposlen veći broj radnika.
Došlo je do razvoja brodogradnje. Nabavljeni su strojevi za obradu drva i metala. Formirane su kovačke, mehaničarske, tokarske, zavarivačke, električarske, užarske i jedrarske radionice. Proširene su radionice, teren škvera i navozi. Uz brodograditelje i administrativne radnike brodogradilište je imalo konstruktivni ured u kojem su se radile linije za nove brodove. Najveći broj zaposlenih je bio pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. U prosjeku je bilo zaposleno 150 ljudi različitih struka.
Brodograditelja je bilo najviše zaposleno 1960. godine, njih 65.
“Ne postoji ono što se nije na Škveru radilo. Od A do Ž. Radili smo Brseča, Lopara, Vinodola. To su sve brodi od 27 metri, 32 metra. Radili smo plivarice od 17 metri za Istru. Radilo se za Alžir, Ameriku, Njemačku… Kad smo radili za Tunis, svaka brigada (po 6 ljudi) je radila pet brodi. U tri godine se napravilo 20 brodi za Tunis. 80 kuterov smo napravili za vojsku.”
Citat: Šime Jušić, brodograditelj
“U školu se hodilo i učilo zanat na poslu. Zidali smo, gradili, prenašali materijal, brode navukivali, palili, svašta smo radili. Radili smo 5 sati, a 3 sata hodili u školu. Svaki dan, a u nedilju smo čistili mašine od planjotine, pilotine. Pilali smo balvane na duge pile. Imali smo šegun i sikire. Planje i bušilice smo pazili ka oči u glavi. Onda smo dobili tri makine i bansegu (tračna pila). To je došlo ko svetinja jer više nije bilo pilanja na ruke. Bilo je teško, ali smo bili mladi. I po 50 kili bi nosili svaki.”
Citat: Slobodan Jadrešić, brodograditelj
Uvođenjem plastike u brodarsku industriju smanjile su se potrebe za brodograditeljima koji rade s drvom pa od sedamdesetih godina 20. stoljeća gradnja drvenih brodova opada. Usprkos tome, Betina je ostala jednim od žarišta male drvene brodogradnje na Jadranu. Danas u Betini postoje brodograditelji koji su sposobni napraviti sve vrste malih drvenih brodova: tradicijske gajete, leute ili bracere, ali i suvremene jahte u drvu.
Na početku novog stoljeća betinsko brodogradilište zapošljava 14 brodograditelja u drvu. Oni popravljaju veće drvene brodove i rade novogradnje. Aktivno je više manjih brodogradilišta u kojima se izrađuju i obnavljaju brodovi male i srednje veličine. Nekolicina brodograditelja honorarno popravlja brodove izvan svojih brodogradilišta. Sve je to Betinu učinilo jednim od nekoliko preostalih centara male drvene brodogradnje na hrvatskoj obali Jadrana.
