O brganji i brganjanju

“Kad smo hodili u Modrave rano ujutro bi se digli, oko 6 – 7 već bi bili u brodu. Ovisno o vitru, išli bi na idro ili na 4 vesla. Kad bi došli u Modrave, obuli bi se u škohune, postole bi stavila u travesu. Za poisti bi uzeli šaku smokava i malo kruha. Ako je ‘ko ima brganju u brodu, bacili bi je po putu i ulovili koju kunjku ili mušulu. Na ravnoj škrili bi zapalili vatru i spekli školjke.”

Lucija Čubrić, težakinja

Ovo je samo jedna od mnogih priča betinskih težaka o tome kako su gotovo pa svakodnevno koristili brganju na putu do svojih posjeda gdje su išli raditi u polju. Zanimljivost vezana uz brganju je da su Betinjani češće jeli školjke nego ribu.

Svaka obitelj koja je imala brod imala je brganju. Školjaka je nekad bilo puno i brzo su se lovile. Brganja je tradicionalan alat za lov školjaka. Sastoji se od metalnog dijela i mreže. Metalni dio jednom je stranom zaoštren – tako da struže školjke s morskog dna koje upadaju u mrežu. Metalni dio radio se u lokalnim kovačnicama, a vlasnici brodova sami su izrađivali mrežu. Nekad je mrežasti dio bio od bakrene žice, a u novije doba radi se od debele ribarske mreže. Školjke koje su se lovile brganjom su u prvom redu kunjke, zatim korotani, prsurice, poletuše i druge.

U staro vrijeme brganjalo se samo kad je bilo vjetra, onda bi jedrili i lovili školjke. Lovilo se u svako doba dana i godine. Brganja se veže na stražnji mankul i onda se vuče po pjeskovitom dnu – na potezu od otoka Murtera do Modrava i oko obližnjih otoka). Po konopu se vidi koliko brzo se mreža puni i ima li školjaka na dnu. Najbolja pozicija za lov školjaka bila je oko Tišnjanskog rata do mula Betine. Brganjalo bi se kad bi išli u Modrave kopati i čistiti masline. Putem do polja bacili bi brganju, a ulovljene školjke u grumenima bacili u žeravu i onda ih jeli tako pečene.

Školjaka bi bilo toliko puno da bi i jedno povlačenje do vrha napunilo mrežu. Brganjalo se uvijek, kad bi u kući ponestalo školjaka išli bi odmah po nove. Čuvale su se za rivom u konistrici ili u najhladnijem dijelu dvora u jutenim vrećama. Kuhale su se svakako, a najpoznatiji recept je na klasičan brudet. Za prilog su mogli biti krumpiri, tjestenina ili riža. Često su se jele i bez ikakvog priloga, na maslinovom ulju i češnjaku. U konobama je bilo poznato da kad bi bilo kunjaka ili korotana bolje bi se i popilo, pa su gostioničari često od mještana otkupljivali školjke.

Osim brganjanja školjke su se lovile svakako, samim rukama uz obalu za oseke, ali i uz pomoć alata poput korotajnika i losnara. Njima se lovilo s razine mora, iz broda. Ovi su alati imali 5 – 6 metara duge štapove. Losnar je služio za lov lostura – periski. Korotajnikom su se vadili korotani s dna mora. Kroz rupicu bi provukli konop i po pronalasku školjke nategli te ih tako čupali. Na dno mora ljudi bi postavili kartilac s utegom od kamena te ga punili školjkama dok se ne bi napunio – kako ne bi svako toliko morali vaditi korotajnik iz mora.

Školjaka je nekad bilo puno, danas samo u tragovima. Brganja je stoljećima prehranjivala lokalno stanovništvo. Fešta od Brganje koju danas imamo u Betini odavanje je počasti nekim davnim vremenima i običajima koji se uz njih vežu, betinskim težacima i umijeću školjkarenja koje ih je hranilo za dugih dana u teškom radu.

Sama fešta je jedna od najdugovječnijih otočkih fešta na Jadranu, čija godina začetka seže još u rane sedamdesete. Od tih dana do danas, s kratkim prekidom, zajednička joj je i ženska natjecateljska regata u veslanju u gajeti – na otoku Murteru težačkom brodu kojim su ravnopravno upravljale žene, kao i muškarci. Jednako tako žene su samostalno isplovljavale u gajeti, odlazile u polje, potezale brganju i školjkarile. Ženska veslačka regata “Dlan i veslo” spomen je i na njihovu snagu, radišne ruke koje su svojim trudom dizale vrijednost životu na otoku.