Sušenje ribe
klasični je način i jedan od najstarijih načina prerade ribe često primjenjivan u otočnim i ruralnim zajednicama u staro doba kako bi se sačuvala hrana na duži vremenski period. Ova je metoda omogućavala duže čuvanje ribe što je bilo od osobite važnosti u razdobljima kada svježi ulov nije bio dostupan.
Proces se temelji na uklanjanju vlage iz ribe čime se sprječava kvarenje i omogućava dugotrajnost. Tradicionalno su se koristile metode prirodnog sušenja na suncu ili vjetru dok danas postoje uređaji koji u kontroliranim uvjetima ubrzavaju proces sušenja.
Proteklih blagdanskih dana prigodno smo zabilježili kazivanje Borisa Šikića iz Murtera o sušenju ribe.
“Suši se mljackava riba – moli, tabinje, gavuni, pasi, mačke… Plava riba se kod nas baš i ne suši.
Riba se rasplati s gornje strane po hrbatu i onda se može, ali i ne mora, staviti malo soli – samo ne na pase i mačke jer mogu ogrančaviti.
Napravu se od daščica “rasponi” za rastegniti ribu kako bi se lakše osušila. Ribu triba staviti pod nekakav piz uru vrimena da izajde tekućina iz nje.
I onda triba ribu staviti na vitar, ako je prava bura ka ovih dana može se već za koji dan osušiti.“
Sušenje ribe i danas je važan način čuvanja hrane, ali i vrijedna gastro baština, posebno u područjima gdje tradicija ribarstva ima duboke korijene u lokalnoj kulturi. Iako su moderni načini konzerviranja preuzeli vodeću ulogu u suvremenom ribarstvu ipak je nešto posebno u prizorima tradicionalnih načina sušenja ribe.