Danas je u škveru Marin brodograditelja Ante Fržopa porinut leut imena Kvarneriol, dužine 8 metara, širine 3 metra. Ima lantinu dužine 12 metara i motor od 57 konjskih snaga. Registriran je za prijevoz 12 osoba. Opremljen je tankom za naftu od 150l i tankom za vodu od 150l. Ima bogatu opremu, wc s umivaonikom i predviđen prostor za kuhanje. Napravljen je za višednevno jedrenje i duži boravak na moru.
To je jedan naš mali tradicionalni brod koji je pretvoren u jahtu, ali je još uvijek tradicionalan jer se može u nuždi na dva vesla veslati. Jedno veslo na provi, drugo veslo na krmi. I s njime jedriti, kao šta se uvijek jedrilo, tradicionalno, na latinsko idro – o brodu je rekao meštar Ante Fržop.
Rebra su mu napravljena miješano od hrasta i brijesta, paluba je ariša. Kabina je od mahagonija. Sohe su izrađene od crnog brijesta. U brodogradnji se upotrebljava crni i bijeli brijest. Ovaj crni ima dobru venu koja je brodograditelju bila zanimljiva. Iz tog razloga je koristio lak umjesto tradicionalne piture. Neke stvari trpe lak. Ovaj brod je više za sport, kaže. Ti dijelovi se neće puno upotrebljavati pa soha može biti za ukras. Želja investitora je bila da se napravi nekakva ograda po mrtvoj bandi, da budu sigurniji, da se imaju gdje držati dok hodaju. Da ne bi narušili vizuru i tradicionalni izgled broda meštar je predložio da se jedno veslo stavi na desnu stranu, a ovo drugo ostaje na hrokatama. Ponovio je svoj dizajn iz svog prethodnog rada, leuta Orlić. Napravljene su male preinake, na tradicijskim sohama je dodan jedan mali dio i sad služe i one kao nosači vesla. S desne strane tradicionalno se nikad nisu radile hrokate. Ovako postavljena vesla služe kao ograda i lijepo ih je vidjeti, funkcionalna su i sliče se na brod.
Kad smo ga pitali kojom tehnikom je radio brod rekao nam je: “Brod je napravljen po zanati. Zna se što znači kad se radi po zanati, znači da se stavlja najkvalitetnije drvo, odnosno ono drvo koje najbolje odgovara poziciji unutar konstrukcije broda. Po zanati raditi znači raditi pravilne spojeve drva, one složenije umjesto jednostavnih. Po zanati znači raditi kvalitetno, uvažavajući znanja i način rada koje smo naslijedili od prethodnih generacija brodograditelja, pritom eliminirajući greške u izvedbi i težeći savršenstvu.”
Naručitelj broda, Đanfranko Načinović iz Plomina, ima osobnu priču zašto je želio baš ovaj brod. Od malih nogu vezan je uz more. Nakon više brodova koje je koristio i imao u vlasništvu i nakon nekoliko desetljeća plovidbe, odlučio je napraviti svoj vlastiti leut. Sudbonosni trenutak se dogodio prije četiri godine kad je sudjelovao na konferenciji o zaštiti maritimne baštine održanoj u Betini. U sklopu konferencije je bila održana regata na latinsko idro u kojoj je i on sudjelovao. Tad je prvi put vidio leuta Guštu, također rad majstora Fržopa iz 2008. godine. Četiri godine i dva mjeseca je prošlo od ideje do realizacije. Današnji vlasnik je mjesecima virtualno pratio plovidbe Gušte i Orlića, preko stranica Burtiža, našeg Muzeja i drugih internetskih i facebook stranica za očuvanje pomorske baštine. Kad se stvarno odlučio da želi novi, drveni leut dobio je veliku podršku obitelji. Po riječima Đanfranka, novi leut je bio velika investicija, ali ono što čovjek voli to nema cijene. To je bila životna želja jednog desetogodišnjaka.
Dogovor između brodograditelja i naručitelja je bio taj da se radi novi Gušte, s par izmjena. Korito je ostalo jednako. Kaže meštar Fržop da se njemu na koritu može dogoditi malih odstupanja, ali samo do centimetar ili dva, a to ne smatra strašnim. Radi po vlastitim šablonama. Bude ponekad korekcija na brodu, na provi ili krmi, ovisno o snazi motora, ovisno o tome hoće li brod voziti teret ili neće. Ovisno o tome neka se rebra mogu pojačati, ovisno gdje dolazi veći teret. U ovom slučaju naručitelj je brodograditelju dao slobodu da radi kako mu odgovara i kako misli da je najbolje. I nije promašio.
Najveća razlika između Gušte i Kvarneriola je u krmi. Kvarneriol ima više mjesta na krmi, izbačen je dio palube od sredine prema krmi i dobile su se klupe za sjedenje, po uzoru da jedrilice. Sam način gradnje i ostalih elemenata je tradicijski.
Kvarneriol će se zaputiti prema Rijeci gdje će biti na vezu. Nadamo se da će biti na nekoj lijepoj poziciji gdje će biti viđen, gdje će mu se ljudi moći diviti. Putovanje do kuće neće biti za razonodu već za upoznavanje s brodom. Potrebno je još srediti vez, lantinu, jedro. Pripremiti ga za zimsku hibernaciju kako bi na proljeće počeli istinski uživati u brodu, jedriti i upoznavati se s njim. Želja je vlasnika broda da prestane navigati te da spoji posao i zadovoljstvo. Nada se da će u budućnosti u njemu moći voziti jednodnevne obiteljske izlete za ljubitelje tradicije i latinskog idra. Svakako planira sudjelovati na regatama tradicijskih brodova na Kvarneru, ali i dolaziti do Betine kad god bude moguće. Kaže Đanfranko da jedan put kad upoznate brodograditelja u kojeg steknete povjerenje teško vam je da netko drugi stavi ruku na taj brod osim njega. Kaže dalje: „Velika je drveni brod investicija, obaveza i zadovoljstvo u jednom. To treba voljeti da bi se prihvatile te obaveze. Kao i djecu. Djeca su velika obaveza, ali ih volite. Brod je član obitelji. I ovdje je bio član obitelji. Bez broda ljudi ne bi bili to što jesu. Uvijek se izdvajalo i za brod i za dijete“.
Nekidan nam je Đanfranko rekao da su mu prijatelji rekli da je mogao kupiti Porchea umjesto ovakvog broda, a mi mu kažemo da on ima Porchea među brodovima. Svaka čast i meštru i vlasniku!
